brunhildina zamka mala

Kad već ne mogu neku veliku cifru uplatiti (iako svaka je kuna dobrodošla), onda se barem pridružujem kopipejstanjem bannera i širim glas. Ovdje možete pročitati detaljnije o Darijinoj situaciji, a ovdje preuzeti banner.

Već par godina Mišić i ja planiramo kupiti umjetni bor. Nismo ljubitelji rezanih borova, želimo biti što više ekološki osviješteni, žal nam je tolikih posječenih stabala, vrlo brzo se otrusi, samo radi nered, a i svake godine kao da kroz prozor bacimo lovu za taj bor koji već za nekoliko dana izgubi svoj prekrasan bodljikavi i mirisni izgled. Uz sve to uvijek kupujemo u zadnji tren i radimo si strku i paniku. Da imamo dvorište (a nadamo se da ćemo ga jednog dana imati) kupili bi bor u tegli i kad preraste strop posadili ga u dvorište. I tako smo ove godine definitivno odlučili kupiti umjetni bor, ali se nismo dovoljno na vrijeme pripremili za potragu za što vjernijom kopijom pravoga.I naravno, sjetimo se dan prije badnjaka da nemamo bor, no imamo google. Uguglam u tražilicu "umjetni bor" i izbaci mi hrpu rasprava po forumima "umjetni ili rezani bor ili pak onaj u tegli". Tamo ništa nisam saznala. Ali je izbacilo i jedan članak o "RENT-A-BOR". Pročitam članak i oduševim se, ali i razočaram jer toga ima samo u Americi. Dakle, frajer dođe, donese bor, a poslije blagdana ga pokupi. I svi sretni i zadovoljni. Nema komplikacija oko nabijanja bora na stalak, svakodnevnog čišćenja otpalih iglica, skidanja bora sa stalka, i tegljenja na smeće ili eventualno sjeckanja bora na manje komade. Članak sam našla ovdje, ali ga i kopi-pejstam u cijelosti.

Rent-a-bor

27/12/2004


Za ove blagdanske dane – jeste li ukrasili pravi ili umjetni bor? Ukoliko ste se iz ekoloških razloga odlučili "za plastiku", sigurno će vas zanimati naš sljedeći prilog. Naime, stanovnici Portlanda u Oregonu ove godine mogu za blagdane – iznajmiti pravi bor.

Prvo "rent-a-bor" poduzeće u svijetu osnovano je prije više od deset godina, no u novije vrijeme uživa sve veću popularnost. Njegov vlasnik John Fogel ove je godine iznajmio 419 božićnih drvca, a kako kaže, potražnje ima više nego što je uspijeva zadovoljiti.

Njegov biznis zapravo je vrlo jednostavan – borovi se izvade iz zemlje i posade u odgovarajuće lonce. Zatim se dostavljaju obiteljima u okolici Portlanda. Nakon Nove godine, Fogel i njegovi radnici pobiru iznajmljene borove i dostavljaju ih lokalnim školama, parkovima i drugim organizacijama, koje ih zatim mogu zasaditi na svojem zemljištu za nominalnu pristojbu od deset dolara po boru. Fogel pazi da njegov biznis ostane ekološki prihvatljiv – nikada ne uzima više narudžbi nego što ima "kupaca" za kasniju sadnju borova.

Korištenje živih borova u loncima za Božić zapravo nije neka novost. Amerikanci posljednjih godina sve češće biraju božićna drvca koja će preživjeti blagdane. Ako se ne odluče za bor u loncu, najčešće kupuju – umjetna drvca. Prema podacima Nacionalne udruge uzgajivača borova, godine 2000. američke su obitelji za blagdane ukrasile 32 miljuna pravih, no preko 50 i pol milijuna umjetnih borova.

To jasno pokazuje da je Amerikancima praktičnost važnija od tradicije, kažu stručnjaci, koji ističu da Fogelovo "rent-a-bor" poduzeće sretno ujedinjuje i jedno i drugo. Njegove borove iznajmljuju kod kojih pravi bor izaziva grižnju savjesti, ali i oni koji se ne žele poslije zamarati s čišćenjem i uklanjanjem bora.

Sam Fogel kaže da to, međutim, ipak ne jamči uspjeh njegovog biznisa. Kako priča, nakon sezone blagdana ponovno će tražiti posao, jer na iznajmljivanju borova jedva da nešto zaradi. No, brzo dodaje: "Barem sam sam sebi šef!"


S obzirom da je članak iz 2004. nisam ziher da li poduzeće još uvijek posoji, ali je ideja u svakom slučaju zanimljiva. Baš me zanima da li bi tako nešto funkcioniralo i kod nas. Vjerujem da bismo se mi redovito odlučili za tu opciju.

A kako je kod Vas? Imate li umjetni, rezani ili živi bor? Ili ga uopće nemate?

Želim Vam svima lijepe i sretne blagdane. Mah-mah!

Niko Kovač, Dubrovnik, 04.08.2008.



Prošlo ljeto, kad smo bili u Dubrovniku, bili smo smješteni kod jednog Mišićevog rođaka (ne sjećam se koja je rodbinska relacija), po našem sudu najboljeg domaćina i najsimpatičnijeg čovjeka kojeg sam upoznala u zadnje vrijeme. Gospara Niku sam upoznala u lipnju 2008. godine, a Mišić ga je tada vidio nakon puuno godina. Nakon par dana od našeg upoznavanja imala sam jednu plesnu predstavu, on se toga sjetio i nazvao me tog dana poslije podne da pita kako je bilo i da mu je žao što nije uspio doći. Mislim, tko sam mu ja? Djevojka od mladog rođaka kojeg isto dugo nije vidio? Mogao je čuti tu informaciju i ne doživjeti ju ili zaboraviti. Ali nije, sjetio se i nazvao i pitao. Ta gesta me oborila s nogu i gospar Niko je postao u vrlo kratko vrijeme nova divna osoba u našim životima.
Kada nas je pozvao da dođemo u Dubrovnik, lijepo smo se zahvalili, ali često ljudi tako pozovu nekog i to ostane samo na pozivu. No, gospar Niko je ostavio i adresu i broj mobitela i rekao odlučno "Očekujem vas!".

Naše uspomene o Dubrovniku su predivne, večimon zahvaljujući upravo njemu. Omogućio nam je mnogo toga, vodio nas kamo god smo htjeli, a opet nas neki pu i previše puštao same "da nam ne smeta", no, mi smo baš i htjeli njegovo društvo, jer slušatiga, njegove priče, dogodovštine s predstava i iz života Grada bilo je kao gledanje nove predstave i uživanje. Kad god bi s nekim u Dubrovniku pričali, da li za prodavačicom u dučanu, s čovjekom koji naplačuje ulaz u muzej ili s konobarom u restoranu, svi bi znali gospara Niku i uvijek bi za njega imali samo lijepe riječi.

Svaki rođendan, čak i imendan, on bi se javio bilo pozivom ili porukom. Za Božić ili Uskrs on bi dobio naše čestitke poštom, ili razglednicu s putovanja, a mi njegove zahvale i sreću kako ga se uvijek sjetimo.

A danas, gledam fotografije, tu riznicu uspomena i razmišljam kako je život zaista nepravedan.

Prijeteljica je na internetu pronašla dva članka - ovaj i ovaj.

Dragi Niko, lijepi pozdrav, uvijek ćemo Vas se sjećati i jako nam nedostajete!

Apel za pomoć životinjicama iz Noine Arke!!


Znam da sam o ovome već pisala, ali mogu opet, da se podsjetimo da i njima treba pomoć. U cijelosti prenosim tekst i fotografije s net.hr.

Da im zima ne bude ružna



Kao svake godine tako i ove, volonteri Noine Arke pokreću akciju prikupljanja svih sredstava nužnih za liječenje i prehranjivanje napuštenih i zlostavljanih životinja, u azilima Udruge.

U azilima Noine Arke, na Veterinarskom fakultetu te u Dumovcu, nalazi se preko 150 ranjenih, bolesnih i napuštenih životinja.

Mace, psi, veliki i mali, prošli su sustavna maltretiranja, mućenja i na kraju bivaju odbačena. Mladi tim ljudi koji volontiraju, trude se socijalizirati istraumatizirane životinje, liječiti ih i pomoći im.

Kako se Udruga financira iz donacija, svako malo ponestaje joj hrane, lijekova i sredstava za održavanje.

Ovim putem pozivaju sve ljubitelje životinja da pomognu, koliko mogu.


Što je potrebno?

Prvo i osnovno hrana (konzerve za štence i odrasle pse bilo koje marke kao i suha hrana.. najbolje što jeftinija hrana, a da je bude što više, grickalice za pse i mace, isto tako i suha hrana i konzerve za mace.. u biti sve što psi i mace jedu)

Kako nastupaju hladniji dani, potrebne su: stare deke, plahte, krpe, ručnici, u biti sve što bi pomoglo da se naprave ležajevi u kojima će im biti toplo.



Lijekovi!
Ako vaš pas ili maca ne koristi neki lijek i vama ne treba, možete ga proslijediti azilu. Uz nadzor veterinara prepisuju se terapije bolesnim životinjama. Neophodne su tablete i paste za gliste.

Uvijek nedostaje sredstava za zaštitu volontera i za čišćenje kaveza: kirurške rukavice, injekcije, metle, krpe i sredstva za čišćenje.



Sve što mislite da bi moglo pomoći u radu sa životinjama i njima samima možete proslijediti azilu Noine Arke u Dumovcu koji se nalazi odmah kraj gradskog azila. Za sve informacije kako doći do tamo obratite se Marijani na 091/ 22 14 696.
Možete i doći do Veterinarskog fakulteta a prije kontaktirati Dijanu na 092/ 20 34 885.

Štrajkam, nema me i ne stižem do blogova, pisati, fotkati, čitati i komentirati!! Vraćam se uskoro, a onda bum bila tu!!!
Cmoke svima!!!



Human nature - Madonna

Moj Tata ne čita blog
mislim da ni ne zna upaliti kompjutor
ne treba mu to

Moj Tata je moj Pai
tako se "tata" kaže na portugalskom
duga priča

Moj Pai je najdivniji tata na svijetu
(sad pišem kao malo dijete
iako, uvijek ću biti njegovo malo dijete)

nikad mi nije rekao koliko me voli
niti ja njemu
to se osjeća u svakoj njegovoj riječi
telefonskom pozivu
zagrljaju

Danas slavi okruglu brojkicu
Mogu sad nabrajati želje
Ali to su želje koje mu želim uvijek
i zauvijek

Igrlit ću ga danas
i izljubiti
prošeteti s njim po Gornjem gradu
sjesti na kavu
i uživati u razgovoru

Nije materijalist
na pati na konvencionalnosti
ne treba mu nikakav poklon
i to me uvijek muči
jer nikad ne znam što mu pokloniti
ne moram, ali želim

Uvijek veli da sam mu ja najbolji dar
moja sreća i moj osmijeh

Pai moj, sretan Ti rođendan!!

Ponavljam - DIJETE je donijelo BOMBU u školu i prijetilo. Dijete od koliko? 15 godina????? Piše o tome po internetu na par mjesta ovdje i ovdje, a vode se i žustre rasprave po forumima koje možete pročitati ovdje i ovdje.

Užasno sam se iživcirala na to. Prvo - OD KUD DJETETU BOMBA??? Ok, ako se djeci prodaje alkohol i cigarete, bez nekog beda, a da ne govorim od drogi i sličnim stvarima, onda me ni ta bomba u djetetovim rukama ne čudi. Ali najviše me sad čude reakcije roditelja i nekih ljudi kada su se u neke škole postavile kamere i zaštitari, a planira se to u dosta škola. Ma uvela bi im pregled torbi i džepova kao na aerodromu. Kao, kamere narušavaju privatnost. Pa privatnosti nema. Klinci vise po internetu, po raznim chatovima, facebookovima i blogovima, i često ostave puno ime i prezime, adresu i broj telefona. To nema veze sa zaštitom privatnosti. A fotke koje ostavljaju po internetu????? I onda su nadzorne kamere za pokušaj poboljšanja sigurnosti sve djece u školi narušavanje privatnosti. Možemo gledati reality showove gdje riječ privatnost ne postoji, ali ne možemo gledati što klinci rade u školi?

U ovoj cijeloj priči s tom bombom, mene najviše zanima gdje su djetetovi roditelji ili skrbnici. Mali je imao problema u školi? Dobro, mnoga djeca imaju. Mislio je da će pasti razred? Dobro, nije ni prvi ni zadnji. Nije to ništa toliko strašno. Dijete je imalo problema sa živcima i išao je na terapiju? E to je već za zabrinut se. Zašto i od kud? Ali ne poznajem dijete, ne poznajem njegove roditelje, ne znam situaciju, pa neću ulaziti u analizu toga svega. No, ono što mi je najsmiješnije (ironično) je to koliko su zapravo školarci zaštičeni. Imaju sva prava ovoga svijeta. I sve o tome znaju. Ne smije se na njih povisiti glas, opomenuti ih, a nedajbože, zaključiti jedan. Odmah frka i panika i zadiranje u prava djeteta. Zar nije škola ODGOJNO-obrazovna ustanova??? A odgoj podrazumijeva i opominjanje i ponekad i povišeni ton. Najviše mi je žao učitelja i profesora. Gdje su njihova prava? Što je s njihovim živcima? Zato me i ne čudi taj rusvaj po školama, kad profesori ne smiju ni pisnuti - odmah su nasilnici!!

Rade se WCi od nekoliko milijuna kuna, troši se tona para na kampanje i reklame, kupuju se i prodaju nogometaši po brojkama koje ne znam ni izgovoriti, ali se ne ulaže dovoljno u školstvo, ODGOJ i obrazovanje. To nije samo u svijesti grada, nego i u svijesti roditelja. Na primjer - kada sam s prijateljicom pokretala likovnu radionicu, roditeljima je bilo preskupo dati 200 kuna za mjesec dana, 4 sata tjedno sa svim materijalima, za nešto edukativno i kreativno za njihovo dijete, ali zato nije skupo kupiti najnoviji mobitel od 1000 kuna ili play station. To su čak bili komentari roditelja koji su upisali svoju djecu u radionicu, pa su se iznenadili da ima tako malo djece.

I još jedna fascinantna stvar. O toj situaciji s bombom sam čula samo jednom na radiju i jednom na televiziji, a ne internetu sam pronašla tri članka. Dok se o tome kako su glumice bile obučene na festivalu u Cannesu piše još uvijek....
I čemu se onda ja čudim???????

Ne volim baš forvarduše stavljati na blog, ali ova me nasmijala do suza......duhovito i istinito...pa moram to podijeltit s Vama




By Skleroticus




Saki početak već je i kraj
Tri koraka napred, četiri nazaj
A kad odrasteš utvaraš si tad,
Kak navek buš ostal spameten i mlad.

Kad jednog dana, o kakve li bruke,
Postale jesu prekratke ti ruke,
Ak hoćeš čitat, oči ti fale
I furt po hiži išćeš očale.

Tak fino, polahko, počne skleroza,
Najprije v zubima paradentoza,
Pa onda uz muke i tešku vezu
Od socijalnog dobiš protezu.

Na glavi polahko kosa otpada,
Al zato ti rasteju brki i brada,
Na kraju nekaj zaštopa ti vuha,
Niš nikog ne razmeš, čiste si gluha.

Celi dan išćeš kuda kaj deneš,
Jer se pozabiš čim se okreneš,
Ni noge te više ne nose kak predi,
Pomažeš si z batinom, al kaj ti to vredi.

V kolenu škripi, kak da je hrđa,
A kičma ti bude sve tvrđa i tvrđa,
Ruke ti drhčeju, noge otiču,
Po stoput pričaš baš istu priču.

V križima išijas, v kuku artritis,
V črevima sraćka, veliju kolitis,
V plućima svira kakti trombente,
Trbuh ti raste kak da nosiš dete.

Koža ti gruba kak šmirgl-papir,
Po licu bore kak da si vampir.

Kaj seksa se tiče i tu sme slabi,
Vu tih se letih to opće ne rabi,
Nigdo za tebom se nebu okrenul,
A gdo se okrene - bormeš je skrenul.

Škodi ti slano, nemreš jest masno,
Svi te špotaju ak prdneš glasno.

I zato su zmislili te staračke hiže,
Da starost mladima tlaka ne diže.





Dragim prijateljima, članovima "Mirogojskih mališana".



To sam prvi put čula negdje u Francuskoj, kad nam je vodičica pročitala. Naime, jedna od njenih grupa bili su upravo članovi "Mirogojskih mališana" pa su joj to dali, a sad sam to dobila i na mail.

POTRUBI ZA OBRAZOVANJE












Neki dan sam potpisala peticiju za besplatno obrazovanje. Na uglu Prilaza Gjure Deželića i Frankopanske stajali su studenti s velikim natpisima "POTRUBI ZA OBRAZOVANJE" i vozači automobila i bicikla su trubili, da li zbog podrške ili iz štosa, ne bih znala. Mene je djevojka pristojno zamolila i ja sam pristojno potpisala, uz jedan hm....
Sad si razmišljam je li to bilo licemjerno ili dvolično od mene? Jer zapravo ih ne podržavam u potpunosti, a zapravo ni ne znam što točno traže. Ako traže isključivo besplatno studiranje za sve, onda se ne slažem sasvim s njima.
Podržavam njihovu borbu za studentska prava, podržavam borbu za kvalitetnijim profesorima i predavačima, podržavam borbu za striktnim zakonima o obrazovanju i za to da ih se pridržavaju i studenti i profesori.

Moje mišljenje je da školarinu za svakog studenta nekako treba financirati. Jedan od načina su stipendije, a u to bi se mogle uključiti razne državne i privatne firme. Zatim, postoji prijemni ispit, pa ako je određeni broj studenata napisao prijemni odlično onda bi mogli studirati na račun države, s tim da ukoliko netko padne godinu makar samo jednom, da automatski plača studij. A oni koji napišu prijemni ispit nešto lošije mogu studirati za "osobne potrebe" (tako se to zvalo kada sam ja upisivala fax, da li je i danas tako??). S tim da bi svaki student koji plaća svoj studij trebao imati priliku osloboditi se plačanja, a to bi se moglo postići dobrim prosjekom ocjena. I još ako bilo tko od onih što su upisali studij besplatno tj. na račun države, iz nekog razloga odustane da se onda linija za neplačanje pomakne.

Na ovo sve me ponukalo to što sam među prosvjednicima vidjela nekoliko studenata koji su upisali fakultet prije mene, a znam da nisu još diplomirali, što bi značilo da studiraju i duže od prosjeka, ili kako se to lijepo veli "vječni studenti". Iako, možda su oni kolegijalni pa samo daju potporu mladim kolegama.





Baš sam neki dan bila na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i malo sagledala te prosvjednike, kojih uopće nije bilo puno. Dobila sam dojam kao da se sve to pretvorilo u tulumčić i izbjegavanje nastave. Čini mi se da će svu tu nastavu trebati nadoknaditi, pogotovo sad kad im se bliže ispitni rokovi. Nadam se da neće imati problema oko toga i da ih neće sustići neke sankcije ili kazne.

Neću ovdje previše pisati o politizaciji svega toga, o našem ministarstvu i ministru obrazovanja, to sve već znamo. Uostalom, puno se već i po blogovima pisalo o ovim studentskim prosvjedima. Trebalo bi cjelokupno obrazovanje preurediti, izbaciti hrpetinu nepotrebnih obaveznih izbornih kolegija, omogućiti studentima pravo prigovora na pojedine profesore (samo ako je opravdano), a da zbog toga ne naiđu na dodatne probleme, jer zaista ima profesora za poludit, iako ima i stvarno prekrasnih, divnih, spremnih pomoći u svakom trenutku.

Drago mi je da studenti ustraju u svojim namjerama, neka ustraju i neka ne odustaju, da su složni i da ne rade incidente (a čula sam na vijestima da ih je bilo).

Ono što mi je zapelo za oko je hrpetina čikova odmah kraj ulaza u Filozofski fakultet (fotka dolje), a pepeljara i koš za smeće su na dva koraka od toga. Zar ne bismo kao pravi intelektualci koji se bore za svoje pravo obrazovanja trebali biti obrazovani iznutra i odgojeni, pristojni i znati da je smeču mjesto u košu za smeče?? Od toga bi se moglo početi!!

Jučer u podne u Martićevoj ulici ispred Bookse započeo je kraj prodaje "Uvoda u Peru K." Pere Kvesića. Najavljivano je bilo javno spaljivanje neprodanih primjeraka (kojih je ostalo 425), što je privuklo mnoštvo novinara, fotoaparata, kamera, ali i znatiželjnika, prijatelja i slučajnih prolaznika. Da bi sve bilo po zakonu i redu Kvesić je od grada zatražio dozvolu za javni palež, ali , na žalost onih koji su očekivali paklenu lomaču i na sreću onih sentimentalaca koji vole knjigu kao knjigu pa im je žao svakog uništenog primjerka, dozvolu nije dobio. Neki su bili silno, meni neshvatljivo, razočarani. No, dosjetio se Kvesić malo ekološkijeg načina za uništenje knjiga - reciklaže. Pribavio je kutije za reciklažni papir i počeo u njih pakirati knjige. U to se pojavio "Profilov" kombi, jer je Profil odlučio kupiti 300 primjeraka. Zatim je došao i "Jutarnji list" tj. EPH i kupio preostalih 125 komada. I više nije bilo knjige za spaliti. Nekolicina okupljenih doživjela je to kao loše isceniran propagandni trik i još goru realizaciju. Ali je većina to odobravala pa se isperd Bookse čuo glasan aplauz.
Pero je prvenstveno naumio prodati SVE knjige, a da ih nije prodao, zbilja ih je namjeravao uništiti (paležom ili reciklažom)
A gdje ima dima, ima i vatre pa se ipak nešto pripalilo, ono jedino što je u vezi toga i ostalo - transparenti s natpisima "Prodaja do nedjelje 10. svibnja", "Točno u podne spaljujemo sve neprodane primjerke" i "Spasite knjige od paljenja". Tako da su oni željni vatre ipak bili malo zadovoljeni, a i sam Pisac je održao obećanje.

Knjige su spašene od plamena, a nadam se da će biti i spašene zaborava, jer knjigu oko koje se diže toliko prašine (ili dima ) još od prvog izdanja, svakako treba pročitati.





Početak okupljanja...






Novinari iz raznih medija...





Slaganje neprodanih primjeraka...





Bilo je tu i najmlađih, ali i psića...





Brojanje...






Snimalo se na sve strane...





Brojevi rastu...





Publika...





Ipak prodane knjige...




Lagana vatrica i govorčić...




Završni govor!!